SPAC-ovi, što je skraćenica za Special Purpose Acquisition Company, postoje u različitim oblicima već desetljećima, no posljednjih su godina uzeli maha u Sjedinjenim Državama i u manjoj mjeri u Europi. Samo u 2020. SPAC-ovi su činili više od 50% svih inicijalnih javnih ponuda američkih kompanija na tržištima kapitala. Trend se sada proširio na Europu, iako još uvijek u mnogo manjem opsegu. SPAC-ovi su korporacije osnovane sa svrhom spajanja s privatnim poduzećima kako bi im omogućili izlazak na burzu. U usporedbi s tradicionalnim inicijalnim javnim ponudama, (eng. IPO), SPAC-ovi često nude više procjene vrijednosti, veću brzinu stjecanja kapitala, niže troškove naknada i manje regulatornih zahtjeva.
SPAC prikuplja kapital putem inicijalne javne ponude u svrhu spajanja ili preuzimanja postojećeg, operativno aktivnog poduzeća. Imovina SPAC-a sastoji se od kapitala prikupljenog inicijalnom javnom ponudom i početnim uvrštenjem na burzi. Privatno poduzeće može se spojiti s ili biti kupljeno od strane SPAC-a kojim se već javno trguje te time i samo postati poduzeće kotirano na burzi umjesto da provodi vlastiti IPO. Ovaj korak se na engleskom naziva despacing ili reverse merger. Kada se reverse merger dovrši, novi subjekt postaje kotirano poduzeće kojim se trguje na burzi koje je podložno svim propisima financijskog regulatora i tržišta na kojemu kotira.
Kako SPAC prikuplja sredstva?
SPAC formira grupa sponzora, a to su iskusni investitori ili privatne investicijske tvrtke. Oni obično dobro poznaju neke industrijske grane ili imaju iskustvo u ulaganjima. To može biti određeni sektor ili iskustvo određene geografska lokacije, na primjer neko od tržišta u razvoju. Sponzori obično stječu 20% dionica u trenutku osnivanja.
SPAC prikuplja sredstva putem inicijalne javne ponude dionica SPAC-a. Ako SPAC ne napravi akviziciju u određenom vremenskom razdoblju nakon IPO-a, ta se sredstva vraćaju investitorima. Nakon IPO-a SPAC može prikupiti i dodatni kapital putem PIPE-a (eng. Private Investment in Public Equity) te zaduživanjem. Za svoje ulaganje investitori obično dobivaju SPAC dionice plus warrants. Warrant daje investitoru pravo kupnje dodatnih dionica naknadno po određenoj fiksnoj cijeni. Na burzi se dionici SPAC-a dodjeljuje oznaka pod kojom ona kotira. U SAD-u većina SPAC dionica radi inicijalnu javnu ponudu s cijenom dionice od najčešće USD 10. Warrants se izdaju kako bi još više privukli potencijalne ulagače i omogućili im kupnju dodatnih dionica. Kapital prikupljen javnom ponudom čuva se na posebnom skrbničkom ili escrow računu i to obično u obliku neke vrste bezrizične vrijednosnice pritom generirajući odgovarajući prinos. Uprava SPAC-a ne može koristiti taj kapital osim za namjenu, a to je financiranje transakcije.
Od tog trenutka SPAC ima određeno vrijeme ili datum do zatvaranja da izvrši akviziciju, obično 18 do 24 mjeseca nakon početnog datuma IPO-a. Uprava SPACa mora identificirati poduzeće metu (privatnu tvrtku) s kojom će se spojiti ili ju kupiti, napraviti analize i valuaciju te dogovoriti transakciju sa vlasnicima.
Kada se objavi ciljano poduzeće, dioničari SPACa imaju mogućnost zadržati dionice ili tražiti da im se one otkupe i isplate zajedno s u međuvremenu ostvarenim prinosom. Ovdje je važno znati da ulagači mogu glasati protiv predložene poslovne kombinacije, tako da njihov kapital nije u opasnosti sve dok se ciljano poduzeće ne identificira i predstavi dioničarima. Profesionalni ulagači kao što su private equity, hedge fondovi ili family office ulagači često koriste priliku za su-investiranje sa SPAC-om, što pruža dodatnu sigurnost i drugim ulagačima u pogledu kvalitete akvizicije.
Warrants se također mogu razdvojiti, tj. ulagači mogu odlučiti prodati dionice, ali zadržati warrants kako bi imali koristi od potencijalnog povećanja vrijednosti kao rezultat dobrog poslovanja ciljanog poduzeća. Sve zadržane dionice pretvaraju se na proporcionalnoj osnovi u dionice u ciljnoj tvrtki nakon završetka spajanja. Nakon potvrdnog glasovanja investitora SPAC-a za završetak predloženog spajanja potrebno je dovršiti nekoliko regulatornih i pravnih koraka.
Za sponzore dionice i warrants podliježu razdoblju zaključavanja. To je tzv. IPO lock-up, regula u ugovoru kojeg potpisuju investitori, obično sponzori koji posjeduju dionice prije IPO-a. Kao takvi, dioničari ili drugi insajderi ne mogu prodati svoje dionice u prvih 6 do 12 mjeseci nakon IPO-a kako bi se zaštitila cijena dionice.
Ako SPAC ne uspije dovršiti akviziciju do datuma zatvaranja, morat će se likvidirati i vratiti sredstva svojim dioničarima. U tom trenutku SPAC obično može zatražiti produljenje vremenskog okvira. U međuvremenu, dioničari imaju pravo odobriti ili odbiti taj zahtjev.
Zašto bi se privatna tvrtka obratila SPAC-u?
Poduzeća s rastućim poslovnim ambicijama ili vlasnici koji razmišljaju o svojoj djelomičnoj likvidnosti kroz izlazak na burzu trebali bi izlaz putem SPAC-a uzeti u obzir iz više razloga. Glavni među njima je pristup svjetskom kapitalu te ostalim prednostima koje prisustvo na velikim burzama pruža poduzeću, ali i operativna stručnost koju SPAC pruža.
Osim toga, izlazak na burzu putem SPAC-a višekratno je jeftiniji u usporedbi sa klasičnim IPO-om. Naposljetku, vremenski okvir za izlazak na burzu putem SPAC-a puno je brži uglavnom zbog manje regulatornih prepreka. Tradicionalni IPO proces obično je dugotrajniji i skuplji u usporedbi sa SPAC transakcijom. Iako oba puta zahtijevaju prolazak kroz službeni postupak odobrenja od strane regulatora, odabir SPAC puta za poduzeće obično je kraći. SPAC spajanje traje prosječno 3 do 6 mjeseci, dok IPO u pravilu traje 12 do 18 mjeseci. Poduzeće može zaobići ove prepreke spajanjem sa SPAC-om koji je već javno dioničko društvo koje kotira na burzi.
Proces IPO-a uključuje i rigorozan pregled poslovanja i financijskih izvješća poduzeća. Osim toga, priprema tržišta i investitora tj. roadshow dugotrajan je detaljan proces na putu do ispunjavanja zahtjeva za izvještavanje koji su potrebni poduzećima koja kotiraju.
Vrednovanje IPO cijene dionice stalan je proces pregovaranja s bankama aranžerima i investitorima koji se može značajno promijeniti kao rezultat ponude i potražnje tijekom procesa. Ponuđena cijena i početna cijena IPO-a mogu se značajno razlikovati.
Osnivači i vlasnici poduzeća koji žele prodati dio svog vlasničkog udjela nakon izlaska na burzu mogu prodati veći postotak putem SPAC spajanja nego što bi to mogli učiniti s inicijalnom javnom ponudom. Također, oni mogu izbjeći razdoblje zaključavanja (unaprijed određeno vrijeme tijekom kojeg dioničar ne može prodati svoje dionice), a koje se povezuje s IPO-om.
Europski SPAC-ovi podliježu malo drugačijim regulatornim uvjetima u usporedbi s SAD-om. Jedna od ključnih razlika je ta što se SPAC-ovi ne nude malim ulagačima u Europi, iako je to dopušteno u SAD-u. Unatoč tome, čini se da postoji mnogo potencijala za SPAC-ove u Europi te da se uskoro može očekivati prve primjere i u CSEE regiji. Ključna i najaktivnija tržišta za SPAC su NYSE i Nasdaq, a u Europi aktivnosti predvode Frankfurt DAX, Euronext Amsterdam i Euronext Pariz.